Pomutnju u gotovo šablonski život unese jedna djevojka (ko i obično, jel). Međutim, ne na način na koji to inače čine ta stvorenja sposobna okrenuti naglavačke svaku nit moje biti. Ta djevojka je bila, ni manje ni više, sretna! Toliko sretna da je isijavala tu sreću. Da je bila lik u nekoj igri, zasigurno bi imala ability – Hapiness Aura – Makes all friendly units around herself happy. U početku mi je bilo to njezino (nazovimo ga) stanje simpatično i pomalo smješno. Smješno na način da ni ja nisam mogao odoljeti toj auri i da je i mene zarazila srećom, blaženstom i smijehom. No, nakon početnog uživanja u njezinoj sreći koju je prenosila na okolinu oko sebe kao što svaki “biznismen” u Rvackoj prenosi pare na strane račune, malo se zapitah…
Pa zar me nečija sreća može toliko iznenaditi? Zar je smijeh i blaženstvo danas tolika rijetkost da se iznenadim kada ju vidim? Što me ne bi trebalo iznenaditi kada je netko nesretan? Pa u kakvom mi to svijetu zapravo živimo (koji klišej ffs) kad nas sreća iznenađuje?
Zapravo, kada malo razmislim, nije problem u “nedostatku” sreće, nego u našoj sposobnosti da stvari u kojima bi mogli uživati i koje bi nas mogle učiniti sretne… Well, u njima nađemo baš nesreću, jad i tugu… Recimo… Ako ti se neka djevojka svidi (ili dečko, zavisi što tražiš, ne) zašto joj to ne dati do znanja, a ne jel bi, jel ne bi? Pa kako će to ispasti? Pa nema teorije da me on(a) primjeti? Itd… Zašto od nečeg tako dražensog i lijepog raditi toliku filozofiju i bauk? Pa čak i da te odbije, zašto odmah u depresiju padati, a ne uživati u toj slatkoj boli? Sijetimo se samo Petrarke i njegove Laure… Čak mu i zavidim na tome…
Ako te netko okrzne ili prolije nešto po tebi, zašto odmah reagirati kao da ti je ruku odsjekao? Zašto se ne nasmijati na tu sitvaciju?  Ako osobu ne poznaš, vrlo vjerojatno, ukoliko sve baciš na šalu, steći ćeš novo poznanstvo, a ne izgubiti živce.
Ako padneš na ispitu, zašto odmah reagirati kao da je svijet propao? Zašto ne samo reći – Oh well, ako je to najgore što će mi se dogoditi u životu, POTPISUJEM!!!.
Uvijek me fasciniraju slike trejćeg svijeta kada prikazuju ljude u “svakodnevnim” aktivnostima. Znate one slike kada plešu, jedu, odlaze u polje ili crkvu… Ne na slike koje prikazuju njihove patnje… Ma zapravo sjetimo se i tih slika. Ti ljudi nemaju apsolutno ništa. Vjerojatno ne će doživjeti ni pola svojih rođendana koliko će mo mi. Možda umru u agoniji od neke bolesti koja je u našim krajevima, takoreći, viroza. Vjerojatno su više gladni nego siti. Vjerojatno će, ukoliko odrastu, pokopati više svoje djece, nego će mo mi vidjeti sprovoda u cijelom svom životu. No, međutim, pored svih tih patnji, na mnogim slikama, fotografijama oni su nasmijani. Sretni. I to ne neki iskrivljeni, kiseli smjeh kakav ovih dana naši političari imaju, već onaj od srca. Mio i nevin. Isti takav kakav sam ja ovih dana vidio na onoj djevojci s početka ove priče.
I zašto se onda mi brinemo oko naših veza i vezica, oko naših ispita i diplomica, oko naših izslaska i kunica, oko naših izgleda i svih stvarčica koje nas okružuju?
Zašto se jednostavno ne nasmijemo???

Jeste li se ikada zaljubili u jedan sićušan fragment osobe? Dio njezine biti?
Ja jesam... Iznenada, u trenutku...  Zaljubio sam se u sijećanja, njezina sijećanja.

Vjerojatno nekom prosječnom, mladom, čitatelju se već digao želudac na ovo, ali jednostavno ne mogu bolje opisati što mi se dogodilo.
Prvi šok je bio što sam se uopće dao spetljati u tako kratkom vremenu. I prije sam bio zaljubljen, ali nikada, niti približno tako brzo, nisam osijetio taj osijećaj prema nekomu (ili u ovom slučaju možda je bolje reći nečemu).
Durgo, ja se nisam zaljubio u nju, nego u njezine riječi... Njezine misli... Njezina sijećanja... Zaljubio sam se u zrnca pijeska koja su se odavno stopila s pustinjom... U vjetar koji već odavno ne viori... U krv koju je ledena rijeka odavno isprala...
Ja danas nisam bio ja. Mene nije bilo briga to što sam imao jedan od važnijih testova na fakultetu. Nakon dvije minute riješavanja, odložio sam olovku i test, mirno sjeo i bio sa njezinim sijećanjima. Nije me bilo briga za moj prolaz... Čak je i asistent primjetio da nisam duhom prisutan... Predao sam test... Jedva da sam ga i pogledao... I asistenta i test... Samo me pustite... Pustite me da budem u njezinim sijećanjima... Da im se divim i da ih milujem... Da ih proživim... Da ih upoznam... Pustite me da žudim za njima... Ne želim disati, želim vidjeti... Želim osijećati.... Ne sadašnjost, već prošlost...
Gladan sam. Nisam ni sam siguran čega. Hrane ili njezinih riječi? Jedem sandwich... O proklet kruh bio što je tako svjež! Zašto nije suh i tvrd da me okusom podsijeća na prošlost. Pokušavam što više okusa osijetiti ne bi li tako bolje percipirao svoju trenutačnu opsesiju. Nijedan okus nije dostojan njezinih sijećanja. Priprosti su i previše nesavršeni. Jadni i tako stvarni... Toliko stvarni da mi se gade... Osijećam toliki pritisak stvarnosti da mi se povraća... Mučninu, to osijećam. Mučninu od nemoći da nisam tamo... Tamo gdje je ona bila.
Spava mi se. Umoran sam. I prije nego mi je glava dodirnula jastuk zaspim. Ne, začudo, nisam sanjao... Samo sam spavao kao ljuska. Sramota. To dragocijeno vrijeme ja trošim na tako beznačajnu stvar. Spavati ću moći kada ja budem sijećanje. Kada ja budem samo nečija misao, nečija prošlost, nečija bol... Proklet bio!
Kava... Da, dogovor imam za kavu... Ne, ne s njom... Zapravo, ne sada s njom... Kava koja meni predstavlja gotovo savršen užitak, danas je bila tako gorka i priprosta. Tako je nalikovala na običan napitak... Tako je bila siromašna... Tako me razočarala... Djevojka koja je sjedila nasuprot mene je bila tako druželjubiva i zanimljiva... Mene nije bilo briga... Ja nisam ni bio na toj kavi... Samo moja sijena... Moj obris... Ja sam bio u njezinim sijećanjima... Ponovno sam ih gledao i uživao u njima... Ponovno mi se srce paralo i ponovno sam osijećao strahopoštovanje... Divljenje i ponos... Ponos što ju poznajem. Dim cigarene... Gotovo da mogu okusiti ta sijećanja u tom dimu... Osijetit ih... Osijećam kako dim ulazi u mene, kroz sve moje pore... O, da, ekstaza... Osijećam se u sijećanjima. Dim, otrov, što me truje, ja ga ljubim... Jer on je jedina veze što ju imam... Što ju imam s njezinom sviješću... Minulom i zaboravljenom sviješću... Gotovo zaboravljenom...
Izlazak... utakmica... Atmosfera odlična, navijačka... Zapravo tmurna i bezobrazna... Ja sam opet umom bio u prošlosti... No ovaj puta sam pokušavao pronaći i svoja sijećanja iz tog vremena. O, kako bahato. Moja nisu niti dostojana da se zovu sijećanja...
Poruka... Od nje... Otkazuje dogovor... Kamen mi pada sa srca... Ja ne želim nju, ja želim njezina sijećanja... Bojim se da mi njezina pojava ne bude buđenje u stvarnost. Bojim se ako ju vidim da će biti manje savršena... Bojim se... Bojim se da ne ću vidjeti sijećanje.
Dan je gotov, a ja i dalje nisam svoj... O što mi učini... Kako? Zašto? Ironija je što to ni ona sama ne zna...Ne zna koliki je utjecaj njezino povjerenje imalo na mene. Kako me očarala.

No, ona je i dalje jedna te ista djevojka. Mala, slatka, simpatična djevojka koja, u najboljem slučaju, jedino izmami osmijeh na lice. No, njezina sijećanja, su na njezinoj pojavi poput malenog komadića zlata u kamenom grumenu... Poput malene svijetlosti u mrkloj prostoriji... Poput bajkovitih kristala usred snježne dosade... Njezine riječi su tako opijajuće, ali ona je tako... Tako jedna u nizu. Lijepa, ali jedna u nizu... Njezin stil je tako seksipilan, ali ona je tako... Tako obična. Zanimljiva, ali tako obična. Ne znam ni sam što da više mislim... Njezine riječi me tako opijaju, tako privlače, tako strastveno... A, ona...

Zašto? Ni sam nisam siguran... Jel me možda podsijeća na mene kad sam bio mlađi? Imam osijećaj kao da jest probudila moje staro ja. Moje ja kojem je važno da osijeti zadovoljstvo pošto - poto. Moje ja koje moje sadašnje ja smatra bezosijećajnim mangupom.
Jel ovo samo moja trenutna zaluđenost jer me podsijetila na jednu zaboravljenu stranu moga života? Ili možda stvarno njezine riječi imaju takav utjecaj? Jel stvarno moguće da ta pusta slova djeluju tako snažno na mene? Da ja gotovo izgubim vezu sa stvarnošću.

Samo me pustite... Pustite me da budem u njezinim sijećanjima...

Sjedim za laptopom i dopisujem se na Skypeu, poslovno... Uleti frend i pita jel se dopisujem s ženskom. Odgovaram:
"Pa di si vidio da se treba zove Polar?"
"Kak vi to možete zvati žensku treba?"
"Pa, treba," odgovaram automatski više se koncentrirajući na pisanje poruke.
"Stvarno mi ni jasno kak možete reći treba za žensko, nema smisla," opet će on.
"Pa, treba."
"Pa jel ti treba?"
"Pa, treba."
I tek sam tada shvatio što je pitao i što sam odgovorio...

No, čovjek se zapita, da li mu je stvarno, za normalan život, potrebna družica. Ja brojim trejću godinu što sam solo i mogu reći da mi veza ne fali. Ili, zavaram li ja sebe?
Naravno, danas podijela na muško-ženske poslove je i više nego zastarjela i, ako se mene pita, i više nego degutantna... Ok, ima stvari koje djevojke ne mogu jednostavno raditi (štemat zidove, recimo), no ja sam muško, i nemam takvih problema. No, bez obzira na takvo stajalište i emancipaciju žena i dalje postoji prikrivena podjela poslova (tko ručak kuha u stereotipnim sitvacijama poput reklama?).
Pa, da vidimo...
Žena kuha - checked.
Dobro, ne znam sad hobotnice radit i pripremat gruzijski grah na češki način, ali onoliko koliko mi je potrebno znam. Juhu znam napravit, glavno jelo isto tako znam i to što god hoćete - od jednostavnih jaja do zagrebačkih odrezaka. Hladan desert mi je specijalnost. U redu, kolače se još učim peći, ali recimo da bi, uz recept, znao pogodit bilo koji kolač. Salate sam doktorirao. Uglavnom, da ne duljimo, ovo područje je sasvim ok pokriveno.
Čišćenje i pospremanje - checked.
Usisavanje, kupljenje prašine, sanitarije, kuhinja nakon mojih kulinarskih eksperimenata (musli niti blizu miksera, vjerujte mi), klasika soba, itd. Dosadno do zla boga, ali bože moj, nije život savršen. Ako mi je pospremanje najgore što će me dopast u životu, odmah potpisujem.
Pranje rublja - checked
A neš mi ti neki posao - da zna čitati i majmun bi mogao to napraviti. Jesam, i to sam radio.
Peglanje - x
Ok, ovo nisam (još) radio. Uglavnom, jer iskorištavam majku za takve stvari. Dobro, ajde ovdje bi dobro došla ženska ruka, ali, kako rekoh, majka je i više nego dovoljna za glačanje.
Hmm, zapravo koji su još "ženski" poslovi? To bi bilo to zapravo, djecu još nemam, pa ne moram se brinuti oko njihove škole.

Naravno, da će većina ljudi počet lupat nogom o kućište, zgrabit ekran i bacit ga kroz najbliži prozor uz povik - "A, SEX, BUDALO JEDNA???!!!???" Iskreno, ne znam. Jednostavno, koliko god to nerealno i čudno zvuči, ali ne fali mi. Dobro, nije da bi se žalio da nešto uleti (kao i svaki drugi muškarac koji ne nosi bijeli ovratnik), ali sve pet. Ne znam, pretpostavljam da sam jednostavno i više nego zadovoljan svojim životom i sobom, pa na takav način kompenziram nedostatak tih aktivnosti. Čak, kad malo bolje razmislim, jako rijetko upotrebljavam svoju Šakicu Desnicu. Zapravo, jel aparatura uopće radi??? No, dobro, radi, radi, nije da sam totalni aseksualac.
Volim, tu i tamo malo, kako bi puk rek'o, pasti oči na zgodnim djevojkama, ali to je to, jednostavno nemam interesa išta drugo raditi, trenutno...
No, dobro, da neka djevojka se počne vrtiti oko mene, i ako bi bila čisto ok i kao osoba i kao potencijalna partnerica, vjerojatno bih popustio, ali da ja idem u lov / pecanje / hvatanje / whatsoever, jednostavno ne da mi se. Očijukanje tu i tamo i to je to.

S, druge pak strane... Recimo što mi se neki dan dogodilo. Bratova djevojka si je uzela malo vremena i reorganizirala mi ormar. Iskreno, nisam niti znao da imam toliko mjesta u ormaru.
U nekim sitvacijama, dobro bi došla ženska ruka. Ako zbog ničega drugoga, onda da barem čujem još jedno mišljenje.
Druga sitnice (koje kad malčice razmislim, ih ima o ho ho), je što sam odustao od izrade jedne tetovaže na leđima iz jednostavnog razloga što, u mjestu gdje studiram, nemam nikoga tko bi mi bio osoba od mazanja leđa kremom. Dobro, zapravo, lažem. Sigurno da bi netko uskočio, samo gay faktor mi je već ovako toliko visok da se vidi iz svemira. Djevojka mi ovdje dobro došla. Čak i da je iz ZGa, bilo bi nekako lakše (ajd, srce, sjedni u auto i dođi na kavu).
A, i veza ko veza... Mislim, ne biti s djevojkom tri godine... Mislim, da sa slijedećom kojom prohodam (ako naravno, se veza bude razvijala) ću drugi puta izgubit nevinost. Tko zna kako će mi tijelo reagirati nakon tri godine (ili možda čak i više)?

Kada malo zbrojim i oduzmem, ma koliko god ja bio super uber cool fortress (čisto usporedba, nije da se tako osijećam ili želim prikazati), ipak, kao da ne bi bilo loše imati nekoga uza sebe.
Lijepa je sloboda, ali i slatka tamnica ima svojih draži. Lijepo je biti vuk samotnjak ponekad, ali vukovi žive u čoporima, ne sami.  Hmm, na što sam ja, zapravo, potratio tri godine života?
Tako da...
Jel mi treba djevojka?
O, da, treba i te kako.

Naslonjen na zid tramvaja i slušajući glazbu na svom mobitelu koji je iz doba Franje Ferdinanda, razmišljao sam o nekim stvarima koje prethode u mojem životu. Ubrzo mi pažnju odvuće djevojka, nekih 16-17 godina koja je na stanici ušla s majkom. Možda, s obzirom na funkciju koju moj mozak najčešće poziva (geek fora kicking in!!!1), i ovo nije tako čudno da ne naglasim jedan detaljčić. Istina, djevojka (ye,ye too young, i know that) je izgladala mrak. Kao bombončić. Noge, stražnjica, silueta tijela, grudi... Sve kao naslikano - savršeno i skladno. Jedino što je od toga sklada odudaralo je bilo lice. Da, da, ok, savršenstvo ne postoji, rekao bi zgroženi čitatelj nad mojom zadnjom rečenicom. Zapravo, pored onakvog tijela, ne znam kako bi lice moralo biti unakaženo da smatram onog anđela ne-prekrasnim. Ali nije stvar bila u (ne)ljepoti lica, već u nečemu drugome. Naime, ta djevojka je imala Dawnov sindrom...
Nekih tri mjeseci kasnije, Badnjak, slušam jednu emisiju u kojoj su gostovali obični ljudi kojima je život obilježen bolešću ili hendikepom. Jedna djevojka, trinaestogodišnjakinja (ne, ovaj puta mozak nije pozvao nikakvu funkciju), govorila je o svom iskustvu s šećernom bolesti. Toliko ozbiljno i bistro dijete nisam čuo valjda od... Nikada.

Ono što je meni disanje, to je ljudima u prethodnom odlomku njihova bolest. Kako bi se ja ponašao da sam na njihovom mjestu i kakav bi bio? Ok, nije da me život do sada mazio po tom pogledu (nažalost), ali više-manje moji problemi nisu niti izbliza kao njihovi.
Sve ozljede i ozljedice, bolesti i boleštine, poremećaji i seksualne maštarije - na kraju svih njih je bilo nekakvo svijetlo, nekakva nada. Znao sam da se mogu prilagoditi i nekako napraviti "bypass" problema.
Danas, puno ljudi čak ni ne zna da imam disleksiju i disgrafiju. Jednostavno imam neke svoje trikove kojima "prevarim" bolest, ali ju isto tako jednostavno i prikrivam. Istina, ima nekih sitvacija u kojima kad dobijem "napadaj" izgledam ko da sam dijete od godine dana koje se tek uči materinjem jeziku, but... Ništa strašno.
Najozbiljnija povreda koju sam imao jest problem s koljenom. Da dočaram problem napisat ću izjavu jednog doktora: "Ak ćeš moć' hodati, bit ćeš i više nego sretan!". Koju godinu nakon njegove izjave, znam pretrčati i po dvadesetak kilometara dnevno...
I sad da ne nabrajam svoje dogodovštine s kojekakvim ozljedama, bolestima, doktorima (ovdje posebno pozdravljam jednu doktoricu koja me operirala na živo, daboga da petorke rodila) i medicinskim sestrama i tako dalje.

Međutim, svo ovo moje samouzdizanje u Wolverina donekle pada u vodu kad se zamislim što bih učinio da ostanem bez, recimo, šake ili cijele ruke. Iskreno, kad zamislim, jedino što mi pada na glavu jest da bih vrlo vjerojatno ubrzo ostao i bez glave.
Ja sam tip kojemu je potrebno kretanje i neka akcija. Istina, u stanju sam presjediti i cijeli dan pred kompom ili TVom, ali drugi dan mora, ali mora, biti trčanje ili nekakvo razgibavanje dupetanca.
Prošle godine, kad sam upisao faks, imao sam razdoblje u kojem sam glumio direktora / političara (tj. nisam prstom po cijele dane mrdnuo). I što se desilo? Pa osim što sam udvostručio svoju težinu, koljeno mi počelo propadati, umoran bio po cijeli dan,  znao bez razloga pasti u depresiju (da ne kažem da je mini-me, geografski govoreći, bio cijele vrijeme u depresiji), uglavnom da mi je zdravlje bilo ko i pojas Gaze... Pa, osim navedenog, nije se desilo apsolutno ništa... No, da ostanem bez ruke ili noge, bio bih u daleko većoj banani. Prošle godine (kad sam bio u direktorskoj banani - ovdi molim bez perverznih misli), znao sam da u svakom trenutku se mogu pokrenuti i vratit na staru bez pol problema (relativno govoreći, ne). Međutim, jednom kad postaneš invalid, nema povratka.
Kao što rekoh već, meni vjerojatno u tom trenutku kad bih shvatio da sam invalid (tjelesni, ne u mozak, to već jesam) meni ništa drugo preostalo nego smisliti kako otići sv. Petru na ispovjed.

Meki ljudi kažu da su samoubojice kukavice, a drugi tvrde da treba imati i te kako velika muda da se to učini. Iskreno, sada da mi netko kaže da moram skočit sa zgrade, priklonio bih se ovim drugima.
Možda i zato što nemam (kao i svaki drugi razuman čovjek) nikakvu motivaciju za tako nešto. Mislim, život mi nije savršen, ali da je mi netko ponudi da je ovakav do kraja života, odmah bih potisao (ma potpisao bih ja da sam samo ovako lep, pametan i zgodan do kraja života).
S druge strane, nisam siguran što bih bio da izgubim ud - kukavica ili heroj? Jednostavno mislim da bih mi to bilo prirodno, nagon. Što je automobil bez motora? Drvo bez grana? Crkva bez boga? Pornić bez glumaca? Isto tako bih se i ja osijećao.  Da ne mogu trčati izgubio bih svoju bit. Da sam prikovan za kolica i da ovisim o drugima bio bi to moj ultimativni poraz. Da ne mogu sebi pripremiti ručak ili koristiti računalo... Sad već Luciferu dajem ideje kako da provedem vječnost.
Ne znam. samo se nadam da se nikada ne ću naći u takvoj sitvaciji, radije bih umro nego izašao osakaćen iz neke nesreće, a svim tim ljudim koji žive s hendikepom se iskreno i najdublje divim.

Osam sati navečer, kiša pada li ga pada... Raja bi rekla - k'o iz kabla. Završio s teretanom i počeo s trčanjem. Naime, auto mi je bio parkiran nekih tristotinjak metara od kluba (u prostorijama kluba je smještena teretana). Naravno, ja kao SEAL-ovac vučem za sobom punu torbu stvari, torbicu s dokumentima / ključevima / već čime (muška, odnosno faggy verzija ženske torbice koja mi, ruku na srce, uvelike olakšava život) i kišobran koji se naravno baš u tom trenutku ne će otvoriti (isto kao što SEAL-ovcu zašteka ponos Amerike, M16A4 baš kada mu je najpotrebniji).
I tako ja trčim kroz svoj poligon od kluba do auta, stanem u svaku lokvu, i što se desi? Mobitel zvoni. Ja refleksivno (imam tu "vrlinu" da refleksivno izvodim gluposti) počnem tražiti mobitel u faggy_modni_mačak_wanna_be_torbici i javim se. Moj najdraži (taj epitet ima isključivo jer mi je jedini) brat s druge strane i pita da li mogu doći po njega. Naravno da pristajem (ipak, iako mi je brat, i on je ljudsko biće).
Eh, sad, al' on je u Staroj Savi, a ja pored Veslačke, drugim rječima - nekih 800 metara (ako ima i toliko) zračne udaljenosti, međutim tri dana jahanja zbog vrhunske cestovne (ne)povezanosti (čitaj: puna crta).
I naravno, ne bi ja bio ja, da ne profulam traku produžim prema rotoru, umjesto na Selsku. A, šta, ćeš, svako se može desiti (zar ne?). Nema veze, na drugoj strani je rotor, tj. kružni, i bez pol' problema sam ja natrag.

Vraćajući se natrag na Selsku, zapitam se što bi se dogodilo da nisam promašio traku. Bih li jednostavno samo ranije brata pokupio? Ili bi naletio na neki auto i napravio sudar? Bi li netko naletio na mene? Možda bi mi dijete neko istrčalo pred auto... Tko zna?
Isto tako, to jutro, kada sam pješke došao u klub, što bi se dogodilo da nisam išao kroz Knežiju nego tramvajem do Cibone, pa od tamo lovio dvanaesticu ili devetku, odnosno trojiku? Bi li možda neka budala naletila na mene autom i ubila me? Bih li preživio to "putovanje" do doma? Bih li možda upoznao budućeg dugogodišnjeg prijatelja? Ili možda neku djevojku s kojom bih prohodao? Možda buduću zaručnicu?
Je li pravi put uvijek pravi put? Tko zna koliko puta sam išao po pravom putu, a tamo negdi, na krivom putu me čekala životna prilika?
Sada, nad ovim svim pitanjima, ja se zapitam, što bi se desilo sa mnom da nisam upisao fakultet u Varaždinu, nego recimo komparativnu književnost i/ili povijest u Zagrebu? Kakav bi mi bio život da nisam upoznao tri - četiri najbliža prijatelja? Istina, u Zagrebu, neke druge osobe bi smatrao prijateljima, ali ipak... Trenutno, bez par Dalmatinaca, jednostavno ne mogu zamisliti život. Da oni sada nekim čudom jednostavno nestanu iz mog života, bilo bi poput da je dio mene umro.
Prije dva mjeseca, na jednom forum meetingu, upoznao sam jednog dečka (well, dečka, s dvadeset i kusur godina možemo reći čovjeka) za kojeg vjerujem da bi mogli postati bliski prijatelji vjerojatno za cijeli život.
Ne bih upoznao niti djevojku čija kosa spada među "top 10 the most beautiful things I've seen in my life", ne bih znao niti za jednu Sanju čijoj upornosti i entuzijazmu se toliko divim da mi je čak u nekim trenucima i nadahnuće (koliko puta sam samo reko - Ako može ona radit ko vol i još trpit onakva sranja, onda mogu i ja to napravit), niti za jednu plavušu koja u svim pogledima razbija predrasude o najboljim studentima i to uvjerljivije nego Phelps konkurenciju, niti nikad ne bih čuo za jednu pčelicu čija upornost graniči sa "believe it or not" (iako, moram priznat, da nisam baš poklonit takvog načina rješavanja problema, ali kapa dole za trud i upornost) i čiji postovi na forumu fakulteta me znaju nasmijat do suza. I sad da ne nabrajam mali milijon ljudi koji su već sada na neki način obilježili moj studenski život, a možda, čak, i moj život uopće...
A tko sve još luta (ili će lutati) bespučinama FOI-a (moj najdraži fakultet kojeg trenutno pohađam) i Varaždina? Možda neka prolazna avantura, a možda i netko čijem ću ocu, kako bi gameri rekli, unlockat titulu djed. Tko zna...

S druge pak strane, ono što je ipak malčice opipljivije jest, ne što bi bilo kad bi bilo i što će biti, nego što bi bilo da nije tako bilo?
Ja slobodno mogu reći da je mene veslanje (i stvari vezane uz veslanje) izgradilo u osobu kakva sam danas i psihički, a i fizički (iako oni koji me poznaju mogli bi se slatko nasmijat na ovo, jer, trenutno, imam lagano desetak, ak ne i još malo, kilograma suficita). Ono što mi prvo padne na pamet kad pokušavam si dokučiti kakav bi bio jest - sramežljivost. Kao dijete sam bio strašno, strašno sramežljiv, a pubertet je samo "podebljao" tu moju crtu. Vjerojatno neki zadrti geek koji se desetak puta preznoji kada mora preko telefona razgovarat s nekom babetinom od preko 50 godina i nakon razgovora misli kak je super uber cool,  je opušteniji u razgovoru sa djevojkama nego što sam ja bio. Danas, priča, u tom pogledu, je malčice drugačija.
Međutim, takva (u najblaže rečeno) drastična promjena jest tek zagrebena površina... Navike, disciplina, samodisciplina, iskustvo, razmišljanje, mentalni sklop, kojekakva znanja vezana uz šport, kontrola straha i boli, osobine (poput upornosti, smirenosti, točnosti, preciznosti,...) itd. itd.
Kakav bi bio? Vrlo vjerojatno netko tko ne bi, kao sada, živio život punim plućima, nego životario od danas do sutra čekajući svoj sudnji dan...

Pogrešno skretanje ili možda potez života?

Činom rođenja svako živo biće, pa tako i čovjek, sam sebe, ma koliko ovo surovo zvučalo, osudi na smrt. Neka vjerojanja vjeruju u zagrobni život, dok neka u reinkarnaciju. Ja sam osobno rođen i odgajan u duhu kršćanstva, da budem precizniji, rimokatolik sam. Međutim, danas, barem tako volim isticati, bliže sam budhizmu nego katoličanstvu. Jedna od odlika budhizma jest da ne vjeruju u boga niti u zagrobni život. Međutim, ja sam posebna biljka koja ne vjeruje niti u reinkarnaciju. I što onda meni preostaje nakon smrti? Da li ću ja jednostavno nestati kao da nisam ni postojao? Da li ću goriti u paklu jer nisam vjerovao u boga? Da li ću u vječnosti kratiti dane u čistilištu (jer ipak sam donekle katolik, obavio sam većinu sakramenata i planiram i ostatak, ako zbog ničega drugoga, onda vrlo vjerojatno jer će se jednog dana vlasnica moga srca htjeti vjenčati u crkvi)? Ili ću se možda reinkarnirati u niži oblik života?

Mene su uvijek fascinirale slike smrti. Da budemo jasni, ne smrti kao neke patnje u stilu emo, niti  smrti kao pošasti, jahača apokalipse; već tamo gdje se smrt prikazivala kao djevojka.
Mnogi ljudi se boje smrti i preranog odlaska. Zapravo, ne niti samog odlaska, već, barem tako ja tumačim, spoznaje da će voljene osobe ostaviti iza sebe nezaštićene, nezbrinute ili jednostavno slomljenoga srca.
Naravno da nikome nije lako otići. Čak i da smo najspremniji, sumnjam da bi bilo osobe koju ne bi barem malo srce stegnulo da mu / joj Smrt pokuca na vrata u mrkloj noći. Međutim, sigurno bi bilo zanimljivo vidjet Smrt. Ne mislim na smrt kao pojavu, već lice... Kosu, oči, nos... Ono što i inače prvo primjećujem na djevojci. Da li je moguće da bih se zaljubio u tu djevojku? Ja sam slab na djevojke duge crne kose i plavih očiju. Smrt bi veoma lako mogla imati dugu crnu kosu. Plave oči - hladnoća, zima, led. Svi atributi koje se normalno veže uz smrt. Da li je moguće da je ona "miss right"? Bih li se zaljubio u nju na prvi pogled?
Kada malo bolje razmislim, postoji li ijedno živo biće koje se uspijelo oduprijeti smrti? Ne. Ukoliko gledamo na taj fenomen kroz prizmu gore opisane djevojke, Smrt je uspijela zavesti svakoga - muškarca i ženu, starog i mladog, čovjeka i životinju, biljku i plod.
Pa zašto onda na smrt gledamo kao na sablast, kostur i zašto se je bojimo? Možda na kraju životnog puta stoji prekrasna djevojka, ljepša od svih koje smo vidjeli u svom životu. Možda je to nagrada za život koji smo proživjeli.

Ako je Smrt stvarno djevojka kojoj ne možemo odoljeti, kako onda izgleda sam čin umiranja? Umiremo li tako što vodimo ljubav s njom, ili možda je ipak nešto čednija Smrt? Poljupcem ili možda samo pogledom na nju? S čime nas ona zavede? Tijelom? Vrelim usnama? Slatkim šapatom? Nevinim osmjehom? Nekom nesavršenošću na njezinom savršenom tijelu, poput tetovaže, piercinga ili kakvog ožiljka? Nekim pokretom ili plesom? Zvonkim glasom ili djetinjastim igrama?
Moram priznati da mi je teško zamisliti djevojku koja bi mene osvojila na prvi pogled. Možda će zvučat čudno, ali ja sam tip koji mora upoznati djevojku prije nego krene u vezu s njom. Nemojte me krivo shvatiti, fizički izgled mi je bitan, ali djevojka bez osobnosti jest samo ljuska jajeta. Ono što me privlači za vezu jest ono što djevojka nosi u glavi, srcu i duši, a ne na tijelu.
Kakva bi onda Smrt morala biti da me osvoji u tako kratkom roku? Hladan tuš su mi tri stvari - "droljasta" odjeća, previše šminke i parfema. Drugim rječima, volim prirodne djevojke. Hmm, što je prirodnije od smrti?
Volim zaigrane i zvrckaste djevojke. Ima li i Smrt u svojoj sobi plišane igračke, je li i ona spremna na šalu i voli li se ljubiti na proljetnoj kiši?
Voli li i Smrt književnost i povijest? Je li romantična, a u isto vrijeme hi-tech djevojka kojoj gaming nije stran pojam? Voli li čokoladu i koju?
Kada sam u vezi, prema djevojci se ponašam zaštitnički. Naravno, sve u granicama normale, nisam opsesivan, niti da na ikoji način pokušavam kontrolirati svog anđela. Jednostavno sam ja sretniji i ispunjeniji ako znam da se djevojka osijeća sigurno i ugodno pored mene.
Bih li i sa Smrti izgradio takav odnos? Zar bih uspio u tako kratkom vremenu dati njoj osijećaj sigurnosti? Da li je Smrt takvo savršena i predivna djevojka da bi uspijela u meni takav stav probuditi?

Bilo kako bilo, neka samo ima dugu crnu kosu, plave oči, mali slatki nos, čvrstu malu stražnjicu, nek' voli ispijati kavu ujutro u mome zagrljaju, a navečer negdje u netaknutoj prirodi brojati zvijezde na nebu; nek' voli lijepu književnost i dobar film, nek voli poljubac na kiši i večeru uz latice ruže i ja mogu još noćaš umrijeti...